Sjećanje me vodi prema jednoj djevojci koja je voljela pse, ali u svom životu nije zbog alergije smjela biti pored tih divnih umiljatih stvorenja. Rukama mekim poput pahulja mazila je tuđe pse iako je pola sata kasnije doživljavala kaos s kihanjem i crvenilom tih divnih ruku. Osmijeh joj nikada nakon kihanja nije silazio s lica. Radost na njezinom licu kada je susrela psa šetajući sagnula bi se prema psiću a sjećanja su je vodila k alergiji koja je bila kaos ali to nitko nikada primijetio nije, jer osmjeh s djevojčinog lica bio je radost svima koji su je susretali kako se igra sa psićem na mjesečini, kišući s osmjehom na licu dok su ruke bile na mezimcu kojem se nije smjela približiti.