Slušam kišne kapi kako bez prestanka lupkaju po prozorskom staklu, držim omiljenu knjigu u ruci a slova mi bježe jer ne mogu usredotočiti misli na sadržaj knjige. Vjetar nemilosrdno njiše grane drveta kojeg vidim kada pogledam kroz prozor u tmurno nebo te se sjetim kako je moj život tmuran.
Da, život mi je tmuran i monoton jer očekujem nešto što se neće ostvariti, a ja uporna kao mazga idem dalje i ponovno se vračam nadajući se da ću ga sresti samo jednom.
Znam da ne smijem ali vrijeme mi vrača misli tamo gdje ovog momenta ne bi smjele biti, pokušavam maknuti te slike što dalje od sebe, od svoje blizine jer potrebna mi je snaga da idem dalje, da zavolim sebe jer jedino tako mogu pronaći sreću koju sam izgubila.