Gledam već neko vrijeme u bjelinu stranice, riječi mi nailaze jedna za drugom a ne, ne mogu pronaći početak jer njemu, da njemu ne želim pisati, ne želim mu pokloniti ni jedno slovo a kamoli jednu riječ ili rečenicu ali nikako ne mogu pisati nešto drugo.
On, da on mora otići samo moram pronaći način kako jer ja ovako više ne želim i ne mogu, znam sve a ne znam ništa jer ne vrijedim ništa.
Izgubila sam odavno sve što vrijedi i to se nikada neće vratiti ma koliko jaka moja želja bila zvijezde mi nisu naklonjene, ja sam rođena da gubim sve što vrijedi a dobijem ono što ne vrijedi, a ja, ja ne vrijedim ništa ja sam veliko ništa i to ću i ostati.
Pokušala sam zaboraviti, prestala sam spavati ali slike stalno dolaze iako ja to ne želim. Kada god krenem nekoliko koraka naprijed njegov lik me vrati nazad ne znam iz kojeg razloga, a voljela bih ga znati.

Voljela bih da mogu zamrziti, ali ja mogu mrziti samo sebe, jer nisam se znala boriti onda kada sam trebala, nisam znala vratiti svoju sreću nego sam dopustila da me njegova kletva prati kao što me prati njegova sjena i početno slovo njegova imena. Dosta je toga, dosta i previše, ne želim više ići unazad kada god krenem nekoliko koraka naprijed, sada ću stajati pa me možda netko i povuče dovoljno naprijed zaslužila sam to barem se nadam jer priznala sam svoju krivnju sebi a i drugima.